DNovosti bez cenzure

Na turniru nastupa 16 klubova iz svijeta i Kuvajta, a Alumnusu je pripala čast da predstavlja Hrvatsku. U jednosatnom su nastupu brojni akteri oduševili punu dvoranu u Kuvajtu. Gromoglasan aplauz na kraju cijele ceremonije najbolje opisuje stanje koje je vladalo tijekom cijelog otvaranja. Galeriju otvaranja možete pogledati OVDJE.

Otvaranje je započelo kuvajtskom himnom, a sve je nastavljeno čitanjem dijelova iz Kurana. Turnir je svečano otvorio šeik Talal Al Mohammad, predsjednik Organizacijskog odbora turnira. Kraj cijele ceremonije bio je zanimljiv. Naime, dječak koji je bio jedan od glavnih aktera kroz cijelo otvaranje ponovno je poletio zrakom i došao do tribine, te tamo predao loptu premijeru Jaberu Al Mubaraku. Ubrzo je i mikrofon došao u ruke premijera koji je službeno otvorio turnir.

Besprijekorna organizacija

Sama scenografija bila je raritetna. Naime, istovremeno su se odvijale dvije identične predstave. Na sredini igrališta bilo je ogromno platno po cijeloj dužini, a na njemu su bile razne projekcije koje su zajedno s projekcijama na parketu davale trodimenzionalnost cijeloj priči. Tako su obje tribine, jedna nasuprot druge, mogle uživati u predstavi za koju se pobrinula australska tvrtka The Red Card, koja je organizirala otvaranje Olimpijskih igara 2000. godine u Sydneyu.

Izmjenjivali su se razni likovi, od toreadora, gejši, showa s vatrom, spektakularnog plesa na svili, sve do sovjetskih vojnika i brojnih drugih aktera. U svakom je trenutku predstava bila dinamična. Igrače Alumnusa posebno su oduševile plesačice na svili, te show s vatrom koji je bio zaista vrlo zanimljiv.

Oduševljenje u taboru Alumnusa

- Svaka čast organizatorima na ovakvom otvaranju. Bilo je jako raznoliko i istinski smo uživali. Posebno nam je svima srce jako zakucalo kada je pred kraj preko cijelog platna bio i grb Alumnusa. To nam je svima samo motiv više da na parketu pružimo sve od sebe i Kuvajt napustimo s osmijehom na licu. Oduševili su nas i skupocjeni automobili ispred dvorane. Sada ćemo se maksimalno posvetiti treninzima – rekli su oduševljeni igrači Alumnusa nakon ceremonije otvaranja.

Gotovo 600 volontera uključenih u organizaciju brinut će se o najsitnijim detaljima kako bi sve prošlo besprijekorno, te kako bi se sudionicima ovoga turnira osigurao što bolji tretman. Diljem grada postavljeno je šest velikih video zidova, a sve utakmice imat će izravne televizijske prijenose.
Najveće sportske i estradne zvijezde arapskog svijeta podržavaju turnir, stoga ne iznenađuje činjenica da himnu turnira pjeva Bashar al-Shatti, najpoznatiji kuvajtski pjevač.

Velika podrška Fife

- Pripreme su bile jedinstvene i to je mogla vidjeti i publika. Turnir se igra pod znakom Fife i Afca i to nam predstavlja iznimnu čast. Nadamo se da ćemo kroz organiziranje jednog ovako jakog turnira uspjeti zainteresirati Kuvajčane da se sve više bave sportom i da općenito napravimo korak naprijed – istaknuli su organizatori.

Ovaj je turnir odlična prilika igračima Alumnusa da pokažu kvalitetu u svjetskim okvirima i tako skrenu pažnju na sebe. Za kraj ćemo samo podsjetiti da je Alumnus u skupini s tajlandskim klubom Chonburi Blue Wave Futsal Club, španjolskim Santiago Futsalom i kuvajtskom Kazmom. Svoju prvu utakmicu će Zagrepčani odigrati idući petak protiv Tajlanđana.

Izvor:  http://www.crofutsal.com/medunarodni-futsal/kuwait-mini-world-futsal-club-tournament-spektakularno-otvaranje-turnira-odusevilo-brojnu-publiku/

Istraživanja pokazuju da bi delimična zamena vožnje bicikla treningom trčanja mogla imati pozitivne efekte na rezultate biciklista.

 Neimenovani profesionalni norveški biciklista odlučio je da deo svojih treninga u predsezoni zameni trčanjem. Razlozi za to bili su čisto praktične prirode, u periodu od kasne jeseni do ranog proleća u Norveškoj je veoma teško trenirati zbog vremenskih uslova i hladnog vremena. Umesto da vežbanje prebaci na zatvorenu stazu ili na sobni bicikl, odlučio je da od novembra do februara pokuša da kondiciju održi nekim oblikom cross-treninga.

Ukupnu dužinu na biciklu spustio je za čitavih 60% i u isto vreme dodao treninge trčanja visokog intenziteta. Iako je ukupno vreme na taj način spustio za 18%, trening na 90-95% maksimalnog pulsa je zapravo povećao za 41%.

Tokom celog eksperimenta pratila ga je grupa eksperata koja je merila promenu njegovih performansi, pre svih ekonomiju vožnje bicikla, VO2max i rezultate na test-trkama. Kao što se može pretpostaviti, ni do kakve promene ekonomije vožnje bicikla nije došlo, rezultati nisu pali usled smanjenog obima ali ni porasli, međutim VO2max je zabeležio skok od 10.3%, a vremena na test trkama su popravljena za čitavih 14.9%.

Nažalost, anonimnost norveškog trkača znači da ne možemo videti kakve je efekte ovaj trening imao na dalji tok sezone, makar u poređenju sa prethodnom. Podizanje forme u ovoj meri ne mora obavezno biti dobra stvar jer je za profesionalne sportiste važno dostići vrhunac negde u drugoj polovini godine kada se stvari „lome“, ali stičemo uvid u to koliko efikasna zamena za biciklizam trčanje može biti što se tiče održavanja kondicije, čak i kod profesionalnih sportista kod kojih su trening i pripreme dovedeni do savršenstva.

Ne treba sumnjati i da obrnuto važi – da biciklizam može biti efikasan način za održavanje kondicije kada trčanje nije realna mogućnost. Usled određenih povreda postaje teško trčati i tada se vožnja bicikla nameće kao prirodan izbor. Neke povrede tetiva kolena i stopala mogu učiniti ne samo da bicikl postane zamena, već i bolja opcija u takvim situacijama. Dovoljno je setiti se priče o Amerikancu sa najdužim neprekinutim nizom treninga, i koliko mu je olakšanje donelo to kada je otkrio lepotu vožnje bicikla.

 http://trkac.net/2013/06/27/trcanje-za-bicikliste-i-obrnuto/

Moram da priznam jednu stvar, umorile su me malo trke u Srbiji. Ne govori to toliko o njima koliko o meni. Lepo je viđati društvo i upoznavati nove trkače, ali kao neko ko uvek traži novo i drugačije, shvatio sam da me više toliko ne uzbuđuje kada unapred znam svaku krivinu na stazi u nekom gradu u koji treći-četvrti put za redom dolazim. Nisam neko ko skuplja medalje i diplome, ne jurim rekorde i ne shvatam takmičarsko trčanje preterano ozbiljno. I zato sam se trudio da malo obiđem nepoznato – išao sam po planinama, u prirodu, na neka mesta gde smo nas nekolicina trkača bili zapravo uljezi među planinarima i šetačima, ali više od svega trčao sam sâm…

Ali postoji neki čudan osećaj kad ti u jednom trenutku zafali društvo drugih trkača. Ne znaš zašto, samo se javi. Zafali ti da te ljudi pretiču i da ti pretičeš njih, da se napravi red oko stanice sa vodom, da ti neko diše za vratom celu trku. Zafali ti gužva, žamor, buka. Zafali ti osećaj da je tu još neko osim tebe…

  Nije slučajno što sam baš Novi Sad odabrao da se u njemu vratim na stazu. To je grad mojih prijatelja. Grad koji me je prigrlio kao da sam njegov i koji mi je pružio neke od najlepših i najtoplijih uspomena u životu. To je grad u kojem se osećam kao kod kuće. Grad u kojem sam večno zaljubljen.

To je grad u koji sam večno zaljubljen…

Ja sam Beograđanin i ponosan sam na to. Znam na kojem mestu je ubijen Knez Mihailo. Znam ko je dizajnirao spomenik Neznanom junaku na Avali. Znam gde se nalazila Narodna biblioteka pre bombardovanja i kuda je išao rimski vodovod. Gde god da krenem Beograd nosim u srcu. Ali Novi Sad, Novi Sad mi je uvek u mislima…

A Noćni maraton polako postaje simbol ovog grada. Na isti način kao što se Exit usadio na tvrđavu i sada je neodvojivi deo nje, tako i Dunav, kej, tartanska staza, pogled na osvetljeni Petrovaradin i stotine trkača koji tuda prolaze postaju nešto što se željno očekuje svake godine.

Postoji nešto što je u našoj zemlji tako specifično za Beogradski maraton a što sam u Novom Sadu prvi put osetio na nekoj drugoj trci. Beogradski maraton se ne dovodi u pitanje – svi idu na njega. Treći vikend aprila? Ne moraš ni da pitaš, znaš da ćeš sresti svakoga ko trči osim ako nema obaveze ili je odlučio da demonstrativno pobegne u Beč. Isto to osetio sam po prvi put za Noćni. Ideš u Sombor? Ne znam ali se vidimo na Noćnom. Dolaziš na Palić? Nisam siguran ali Noćni ne propuštam. Polumaraton, maraton, 4k, nije bitno – bitno je da se toga dana bude u Novom Sadu. Te noći tačnije…

 Ne znam zbog čega je tako. Oprostiće mi moji Fruškogorci ali staza nije posebno zanimljiva – ravna je, bez skretanja osim na okretima i ne prolazi kroz neke krajolike. Ne bi mogao ni da uživaš noću u njima čak i da je to slučaj. Bukvalno je samo za trčanje – dovoljno široka da pretekneš nekoga i da zakucaš pogled ispred sebe, u tvrđavu ili one koji ti idu u susret.

Ali i pored toga postoji nešto. Neki duh koji se oseća. Nisu u pitanju plesačice, niti aikidisti, niti žongleri vatrom. Ne radi se o volonterima koji se trude da trkačima bude prijatno niti o organizatorima koji su sve idejno pripremili mesecima unazad. Ali tu negde, u kombinaciji svih tih faktora nalazi se odgovor na pitanje zašto baš Noćni.

I postoji još jedna važna stvar – ovo je trka za rekreativce. Budžet se ne koristi da se privuku oni najbrži velikim nagradama već da rekreativci imaju što bolji ugođaj. A u tome neće uživati samo na toj trci već nekad i mesecima kasnije. Sećate se Reciklažnog maratona i maskenbala nakon njega? Trke za ružu, Otvorenog prvenstva Fruške gore i još ko zna koliko akcija? To je sve rezultat istog pristupa – da onaj ko voli trčanje učestvuje zbog trke same i ni zbog čega drugog. A Noćni maraton nalazi se kao kruna iznad svih ovih događaja.

Drugu godinu za redom učestvovao sam u organizaciji na dan trke, s tom razlikom da sam ove godine i trčao. Ljudi je bio stvarno ogroman broj a neke od njih uspeo sam da vidim tek na slikama po povratku. Imaju Amerikanci onu izreku „Ne videti šumu od drveća“, koja doduše ima drugačije značenje ali donekle može da se prenese i na ovaj slučaj u obrnutom obliku – ne videti trkače od gužve. Svi su bili tu, i od tolikog broja ljudi jedino što primećuješ to je masa patika, brojeva i majica, a lica nestaju i prolaziš pored njih kao da ne postoje. Tek kasnije vidiš nekoga na slici i zapitaš se „Kako to da se nije javio?“ Iz istog razloga zbog kojeg se nisi javio ni ti njemu. U koju grupu si upao na početku u njoj si i ostao do kraja, sve ostalo je bila samo bezoblična masa ljudi…

Toliki broj učesnika donosi i nove probleme, ali imam osećaj da je ove godine sve stvarno funkcionisalo bolje nego prethodne. Nije nestajalo vode, nije bilo neosvetljenih delova staze, a mislim da su i nakon trke svi mnogo bolje ispoštovani. Doduše, trčao sam skoro četiri sata i dok sam završio gužva se već razišla, ali ono što sam ja mogao da vidim bilo je ok.

Postoje dve velike zamerke koje se moraju uputiti. Prva su rezultati. Ne može da se događa da trkača nema na spisku, da su im vremena pogrešna i da neko krati stazu a da ne bude diskvalifikovan. Ova trka je imala preko 700 takmičara, skoro 650 učestvovalo je na maratonu ili polumaratonu. Za toliki broj ljudi i onako usku stazu mora da se ili nabave čipovi ili da se broj takmičara ograniči. Mislim, razumem ja, svi ovo radimo iz ljubavi, ali postoji određena tolerancija koja je dozvoljena a sve više od toga više nije „ma opušteno, nema veze“.

Druga bitna stvar su medalje. Mislim, ako čitate nemojte da se ljutite ali ono nije medalja koja odgovara nivou trke kao što je Noćni maraton. Meni to nešto posebno ne znači, okačim ih na zid i ne diram dok ne dođe vreme da se očiste od prašine, ali medalja sa trke ne sme da bude takva da se zapitam da li ću je i sutra imati ako je preko noći budem ostavio u čaši Koka-Kole. Nekim ljudima je ovo prva trka, neki dolaze na trke samo zbog medalje, ok je i to, i svi oni zaslužuju mnogo bolju i trajniju uspomenu.

Sem te dve velike zamerke, imam utisak da je sve proteklo stvarno u savršenom redu. Lično sam se odlično proveo i na trci i van nje, podsetio sam se nekih lepih trenutaka koje sam proveo u Dunavskom parku, a trkači koje sam i sutradan sretao u gradu govore mi da je ovo sada ne samo trka već i izgovor da se pobegne na ceo vikend u Novi Sad, na Petrovaradin ili čak Frušku goru.

Pre par dana zamolio me je jedan od organizatora da napišem iskreno mišljenje i da budem kritičan ako treba. Mislim, treba, naravno, ali mi je teško da budem objektivan kad se svaki put tako dobro provedem na ovoj trci. Sa Petrovaradina odjekuju starogradske pesme, grupa zagrepčanki iz AK Sljeme peva na sav glas, Nino izlepljen balonima duva u vuvuzelu, žongleri se igraju vatrom dok i sa jedne i sa druge strane prolaze trkači, a na svakom okretu dočekuje te grupa navijača kojima nije teško da te bodre iako je odavno prošla ponoć.

Hiljadu slika, nasmejana lica, raspoloženi trkači i navijači, i šta treba sad ti da se uhvatiš za nešto što ti je zasmetalo i ne puštaš. Ma kakvi, izvući će se pouke i idemo dalje, biće još bolje sledeće godine kada me ne bi čudilo da bude i preko 1.000 takmičara.

 Nisam siguran koliko je ovo validan izveštaj jer me više podseća na ljubavno pismo jednom gradu koji neizmerno volim u kojem se igrom slučaja odvijala i trka, ali upravo je i Noćni maraton jedan od razloga zbog kojeg toliko volim Novi Sad. Novi Sad je trkački grad i u Noćnom maratonu dobio je ono što zaslužuje. Da, staza ne ide ulicama grada već kejom, ali ako iko u Novom Sadu trči naći ćete ga upravo tamo, tako da je trka tačno tamo gde joj je i mesto i gde se trči cele godine, ne samo jednog vikenda u martu i jednog u oktobru.

Ko nije bio propustio je mnogo. Ko je bio, siguran sam da ima dovoljno svojih utisaka da bih mu ja sad navodio šta je mene impresioniralo. Noćni maraton svake godine postaje sve veći i sve bolji i izuzetno mi je drago što je u pitanju trka od rekreativaca za rekreativce. Odakle god da ste došli, sa severa, juga, iz inostranstva ili neke ulice par stotina metara od starta, žao mi je ako nismo uspeli da se u onoj gužvi vidimo i/ili upoznamo. Pokušaćemo i sledeće godine, ali uveren sam da će biti još teže. I to je dobra stvar…

Vidimo se 2014.

Izvor:  http://trkac.net/2013/07/05/4-nocni-maraton-u-novom-sadu-izvestaj/

Prošlog tjedna u Indiani (SAD) sa samo 19 tjedana i tri dana rođen je mali Walter. Živio je svega nekoliko minuta. Njegova majka priča: „Nakon poroda dali su mi Waltera. Moj suprug i ja smo plakali. On je imao sve udove i vidjela sam kako njegovo srce kuca u njegovim sićušnim prsima. Podigla sam ga, zagrlila, dok mu je srce snažno lupalo. Držala sam ga blizu svoga srca, izbrojala mu prstiće i poljubila u glavicu. Uvijek ću čuvati uspomenu na njega.“ Zbog komplikacija oko posteljice koja nije izašla van Walterova majka je morala na operaciju. S njom su cijelo vrijeme bile dvije sestre i zajedno su molile. „Doktori i osoblje molili su i plakali zajedno sa mnom. Ni u jednom trenutku nisu spomenuli riječ fetus i bili su izuzetno ljubazni prema nama.“ Walterove sestre došle su ujutro da vide Waltera. Silno su željele brata, jedna je prilično brzo razumijela stanje, druga je stalno plakala. U konačnici bile su utješene saznanjem da je njihov brata sada kod Isusa. Walterova majka na kraju kaže: „Ne razumijem zašto ga je Gospodin uzeo k sebi, ali moram vjerovati u Njegov savršen naum. Možda nikada neću znati zašto, ali utjeha mu je da ću ga opet vidjeti. On je sada sa svojim nebeskim Ocem koji ga voli nemjerljivo više nego što bih ja, njegova zemaljska majka, ikada mogla.“ Walterov otac fotografirao je ove dirljive trenutke i fotografije su u desetak dana dirnule ljude diljem svijeta. Walterova obitelj se nada da će putem fotografija Gospodin dodirnuti srca mnogih ljudi. Na fotografiji je Walter s vjenčanim prstenovima mame i tate. Više fotografija pogledajte i detaljnije pročitajte na http://www.lifesitenews.com/news/our-son-lived-only-minutes-after-birth-but-has-touched-thousands

Za mene je samački život bio put kojim me Bog učio kako potpuno staviti svoje povjerenje u Njega. Možemo se osjećati kao da hodamo po litici dok se pokušavamo usredotočiti na ono što trenutno imamo, a ne na ono što mi želimo da naša budućnost bude. No, Bog nas voli i poznaje bolje nego što mi poznajemo sami sebe.

 U braku sam tek dvije godine, a radosti i borbe samačkog života još su uvijek svježe u mojim mislima. Gledajući unatrag, zadivljena sam načinom na koji me je Bog kroz vrijeme moje samoće pripremao za brak.

Mogla bih ispričati cijelu svoju priču, no za sada ću dati samo nekoliko savjeta do kojih sam došla za vrijeme razmišljanja o svojoj samoći.

Naučite kako izgrađivati vezu. Iz nekog razloga ja sam imala čudnu zamisao u glavi da će izgradnja i održavanje odnosa s bračnim partnerom jednostavno biti – čudo. No, pravi odnosi zahtijevaju predanost i rad. Za rast i održavanje čvrstog odnosa u braku potrebna je vježba. Obitelj, prijatelji i ostatak vaše zajednice ključ su učenja u izgrađivanju veze.

Bog vas odgaja u vašoj samoći.  Možda najteža lekcija koju biste trebali naučiti je spoznaja da je situacija u kojoj se trenutno nalazite u životu upravo ona u kojoj vas Bog odgaja. Ako primijetite da ste opterećeni pitanjem koje je vaše buduće zvanje, možda je vrijeme da ponovno provjerite svoje prioritete.

Povjerenje u Boga. Ovo je najteža lekcija. Društvo i svijet nas uče da mi imamo kontrolu nad svojim životom, da istinska sloboda dolazi onda kada mi upravljamo svakim trenutkom svog vremena. Ta je misao toliko ukorijenjena u našu psihu da i ne razmišljamo o njoj. Međutim, to je laž. Prava sloboda dolazi iz povjerenja u Boga. On zna što radi i želi ono što je najbolje za nas.

Za mene je samački život bio put kojim me Bog učio kako potpuno staviti svoje povjerenje u Njega. Možemo se osjećati kao da hodamo po litici dok se pokušavamo usredotočiti na ono što trenutno imamo, a ne na ono što mi želimo da naša budućnost bude. No, Bog nas voli i poznaje bolje nego što mi poznajemo sami sebe.

Osobni problemi će vas pratiti i u braku. Što god da je vaša osobna borba bila prije braka, ona će vas pratiti i u braku. Ovim ne želim reći da brak nema one stvari koje tražite – zašto biste onda pomišljali na brak? No, stvari s kojima se najviše borite, i iskušenja koja iz toga proizlaze, će najvjerojatnije biti prisutni i kada budete u braku.

Ova posljednja točka je pomalo teška pa želim istaknuti kako ne morate biti savršeni da biste stupili u brak. Stvar je u tome da brak ne rješava osobne probleme. Brak je velik i čudesan poziv, i kao svi pozivi, on je životni put koji vodi k Bogu.

Brak je poziv. Nije riječ o vama. Riječ je o Božjem putu za vas do Njega. To je život služenja i predanosti. Ove stvari su prisutne i u samačkom životu. Radost i sreća se pronalaze kad se predamo Njemu i dopustimo Mu da djeluje u našem životu na način koji je On odredio za nas. No, moramo biti spremni predati se Njemu kako bismo pronašli pravu suštinu bračnog zvanja.

Ne zaboravite da je Bog uvijek uz vas u vašim borbama i radostima. On će biti tu za vas i u vašem samačkom životu, jednako kao i u braku.

Kao samci, iskoristite ovo vrijeme kako biste mu se još više približili. Imate divnu priliku rasti u Kristovoj ljubavi za vrijeme ovog perioda. Ovaj savjet je jednostavan i nije lagan.

I bit će borbi (to vjerojatno već znate). Borba je dio života. Brak to ne može riješiti. Ali Bog može. I on je vaša konačna sudbina.

Colin Gormley | Ignitumtoday.com

U Hrvatskoj traje akcija 'U ime obitelji' gdje se ustavom traži da obitelj mogu biti samo osobe suprotnog spola.

Na volontere se napada svaki dan. Manjina tj oni koji ne podržavaju ima svega 4%, ali i u tih 4% ima onih kojih je strah podržat jer ih je strah.

Ne znam kako je to kod Vas u Srbiji ali ovo u Hrvatskoj je postao rat.

Po meni svatko ima pravo svoj život uredit kako mu odgovara. Čak bi bilo bolje da se istospolni brakovi dozvole.

Imamo primjer Argentine gdje je to dozvoljeno. Iz te zemlje dolazi i sadašnji Papa Franjo. On nije imao nista protiv toga jer je znao da s time dobiva mir.

Naravno da oni nemaju pravo ozakonit svoju vezu u religijama koje to ne podržavaju, ali građanski da.

Obitelj je po meni svetinja. Žao mi je otvoreno što je nemam tj što se moja obitelj raspala kada su mi umrli roditelji. Sada sam solo i tako mislim biti do kraja života.

Moja obitelj su moji prijatelji koje poštujem. Brat i sestra imaju svoje obitelji i povremeno sam dionik njihovih okupljanja i druženja, sreće i tuge.